Sva bogatstva svijeta varljivi su sjaj. Zemlja je početak, zemlja nam je kraj.
ponedjeljak, 26.02.2007.
Matrix
Danas sam imao jedno uznemirujuće i na neki način poučno iskustvo. Iz svog ureda vidio sam kako je jednom čovjeku koji je šetao sa ženom pozlilo na ulici. Došla su kola hitne pomoći, i iako su ga liječnici iz hitne pomoći pokušavali reanimirati punih 20 minuta, ipak je umro. Kada je hitna pomoć otišla, pred mojim očima je ležalo tijelo pokriveno crnim najlonom. Kako dehumanizirajuće, pomislih. A tada je njegova uplakana žena nekoliko puta skinula najlon s njegove glave i gladila ga po licu, sve dok ju policajci nisu smirili i posjeli na stolicu iz obližnjeg kafića. Taj me prizor proganja cijeli dan, i imam mučan osjećaj.
Kad sam pogledao nazad u ured, te bezlične stolove, papire, računala... osjetio sam prijezir prema svemu tome. Prema tom nevažnom materijalnom jarmu koji svatko od nas mora trpiti da bi preživio. A zašto? Da bismo mogli reći da smo produktivni članovi društva? Ha! Prije smo poslušne radilice u društvu koje od samog početka upravlja našim životima, a mi se zavaravamo da živimo svoj život, zato jer mislimo (kako arogantno!) da smo drukčiji od drugih. Matrix?
Kako možemo biti gospodari svog života, kada barem polovicu tog istog života provodimo ganjajući materijalnu naknadu za naš rad, kao preduvjet preživljavanja u preostalom dijelu našeg života? Gdje je sloboda u toj našoj privatnosti, kada i u njoj osjećamo jeku naše profesije, kroz stres koji donosimo kući s posla, stres koji nas ubija, upravo ovako - iznenada - na ulici, pred očima drugih radilica?
Zar nije smiješno da hitna pomoć nije htjela odvesti mrtvo tijelo, nego je za to posebno naručen mrtvozornik? Jer, hitna pomoć se bavi živima, ne mrtvima... Hladna logika i razmjer organizacije ponašanja nas - radilica - time je zašao u podrućje cinizma. Gdje je humanost u tome da žena pola sata čeka mrtvozornika, sjedeći pokraj mrtvog muža čije ležeće tijelo na hladnom asfaltu zaobiiaze prolaznici, kao da je to tek uobičajena prepreka?
Katkad pomislim da su takvi, i još gori primjeri, u stanju poljuljati naš uvriježen stav o naprednosti ljudske vrste. Previše je tu jednako uvriježenog licemjerja da bismo mogli istaknuti takvu tvrdnju. Koja je onda pouka? Ah, bojim se da je ista ona koju svi slušate na televiziji - budite svjesni jedinstvenosti života i svoje posebnosti, te slobodno, bez ograničenja, uživajte u svom privatnom životu...
... sve dok i vas ne pokopaju, među ostalim radilicama.
četvrtak, 11.01.2007.
Ljubica i ja
Sigurno ste se pitali zbog čega se ovaj autor već gotovo tri mjeseca nije javljao novim postovima. Ne, nisam zaboravio ovaj blog, niti mi je dosadio. Radi se o tome da sam zadnja tri mjeseca svaki slobodni trenutak koji sam imao, a imao sam ih - i imam - doista malo, provodio s osobom koja mi je omogućila ispunjenje, otjerala strahove, pružila nježnost...
Ljubica i ja
Da, ona ... moja druga polovica.
Moji prijašnji postovi su u pravilu bili potaknuti nekakvim negativnim tendencijama koje sam primjećivao u društvu; i redovo sam pokušavao isticati kakvo bi društvo trebalo biti, kako bismo se svi trebali ponašati. Kada ih sad čitam, i dalje držim da sam bio u pravu u pogledu svega što sam napisao. Ali, uočavam jednu grešku koja se potkrada kroz svaki moj post - želja da sve, baš sve, bude savršeno organizirano i odgovorno vođeno. Lijepa je to želja, ali neostvariva uslijed same nesavršene naravi čovjeka. Svi bismo mi željeli idealne živote, idealne prijatelje, idealne partnere - ali ih ne možemo imati, barem ne u cijelosti. Toga valja biti svjestan i ne treba živjeti u iluziji, tragajući za idealnim, jer ćemo na kraju života itekako, uz gorke suze, shvatiti koliko smo bili u krivu, kad, umjesto da uživamo u nečijim dobrim stranama, i da toleriramo neke loše strane, provedemo cijeli život usamljeni i duboko nesretni, uzaludno se tješeći da je bolje idealno ništa - nego ne potpuno idealno - nešto.
Ljubica i ja
Svjesni svojih mana.
Budite svjesni svoje veličine. Mislite da jeste? Ha! Uozbiljite se! Svi mi ljudi smo samo jedinke, pripadnici samo jedne od živih vrsta na ovom planetu, koji je u svemiru toliko malen, da ga možemo smtrati gotovo beznačajnim. Mladi ste? Ha! Cijelo dosadašnje postojanje ljudske vrste tek je trptaj oka u postojanju vremena. Vaš život je zapravo toliko kratak - da je gotovo beznačajno kratak. Sad, kad znate da ste gotovo beznačajno maleni u beznačajno malenom periodu vremena, jeste li još uvijek tako veliki u svojim očima? Mislite li da je "svijet vaš za osvajanje"? Odrastite, ljudi! Jedino područje gdje svi možemo istinski biti veliki je - nematerijalno. Jedan pogled na prelijepi pejzaž, iskreni osmjeh na licu svog djeteta, nesebična žrtva za voljenu osobu - čine vas golemima u vašoj duši, iako ste toliko maleni, toliko smrtni. Uživajte u životu, u svakom njegovom trenutku, ne podliježite svom mišljenju da zaslužujete najbolje - ne činite si jad sada, ishitrenim postupcima kojima štitite sebe od povrjeđivanja, nadajući se da ćete jednog lijepog dana ipak biti sretniji! Sreća, ma kako mala, ma kako nesavršena, se nikad ne smije odgoditi, u potrazi za nekom većom, boljom - jer vam ta odgoda može biti i zadnje što učinite u životu, vaš zadnji kontakt sa srećom, makar i takvom, nesavršenom.
Ljubica i ja
Maleni... a tako veliki.
Budite svjesni da ste dio čovječanstva. Sve što vi radite odražava se na druge. Sve što drugi rade odražava se na vas. Zato treba širiti pozitivne misli, i treba primati pozitivne misli, te misli - treba dijeliti. Kada ste sami, neovisno o tome koliko energije imate, prije ili kasnije posustat ćete pred zidom problema. Kada ste povezani s nekim, kada imate svoju drugu polovicu, svoju voljenu polovicu - tada imate dodatnu energiju, dodatnu motivaciju- i, vjerujte mi, proći ćete kroz sve nedaće, poput prolaska kroz dugačak tunel na čijem kraju vidite svijetlo - da, tu osobu, izvor vaše energije. Koliko god vi sebi umišljate da ste jaki, da se sami možete suočiti i sa najtežom tragedijom, i da ste sam sebi najbolji pomoćnik, uvjeravam vas da ste u krivu. Dva povezana uma misle bolje od jednog, dvije osobe koje nešto pokušavaju imaju veće šanse za uspjeh od jedne. I tada, kada usred bitke s problemom, pogledate u oči toj osobi koja je svojevoljno i nesebično ušla u vaš rat, samo i jedino zbog vas, i koja je zbog vas spremna u tom vašem ratu stradati uz vas ako treba, vjerujte mi, osjetit ćete iskrenu povezanost i beskrajnu zahvalnost iz dubine duše - i ganut će vas vlastita plitka glupost, jer ste možda toj osobi zamjerali - što nije savršena prema vašim željama. U tom trenutku ta će osoba biti savršena i idealna, i nećete ju više htjeti mijenjati.
Ljubica i ja
Stojimo jedno pored drugog.
Ljubav? Svakako! Uvijek budite u potrazi za ljubavlju! I neka vas ne zavara što vaša ljubav prema nekom nije baš onakva kakvu vidite kod svih drugih. Ne obazirite se na stereotipe ljubavnih veza. Gospodari ste svog života, i ako uistinu želite svoj, unikatan život, nemojte to samo željeti kroz prizmu činjenja nečeg što je "drukčije". Morate biti "drukčiji" u samom začetku, u vašem umu. I zato neka vas ne čudi i ne čini nesretnim što vaša druga polovica ne čini nešto što bi se inače, stereotpno, očekivalo od vaše voljene osobe. Jer, siguran sam - ta osoba ujedno čini i misli nešto što je protivno stereotipu, a ipak je toliko originalno, toliko plemenito, toliko puno ljubavi i obzira, i toliko je - samo vaše. Samo vaše.
Ljubica i ja?
Da! O, da!
VOLIM nju - moju Ljubicu!
subota, 21.10.2006.
Prvi letak Bijele ruže
U prethodnom postu sam najavio objavljivanje letaka Bijele Ruže, u spomen hrabrim mladim članovima te organizacije pogubljenima 1943. u Münchenu od strane Hitlerovog režima.
Prvi letak
Nema ništa što više ponižava civilizirani narod, nego dopuštanje da istim, bez otpora, vlada neodgovorna banda koja pribjegava niskim nagonima. Sigurno je da se danas svaki pošteni Nijemac srami svoje vlade. Tko od nas je u stanju pojmiti razmjere srama koji će snaći nas i našu djecu kada jednog dana padne koprena s naših očiju i kada najstrašniji od zločina – zločina koji neizmjerno nadilaze bilo kakvu ljudsku mjeru – izađu na vidjelo? Ako je njemački narod toliko iskvaren i duhovno slomljen da ne diže ruku, površno vjerujući u dvojben povijesni poredak; ako izdaje ljudski najviši princip, onaj koji ga izdiže iznad svih ostalih Božjih bića, njegovu slobodnu volju; ako napušta volju da odlučno djeluje i da okrene kotač povijesti i da ga na taj način podvrgne svojoj razumnoj odluci; ako je toliko lišen svake individualnosti; toliko daleko na putu prema pretvaranju u bezdušnu masu kukavica – tada, da, zaslužuje svoju propast. Goethe opisuje Nijemce kao tragičan narod, poput Židova i Grka, ali danas bi se činilo da je to beskičmeno, bezvoljno krdo koje sada – kada je srž isisana iz njegovih kostiju, bez osjećaja stabilnosti – čeka da bude odvedeno prema svom uništenju. Tako se čini – ali tako nije. Umjesto toga, pomoću postupnog, izdajničkog, sustavnog mučenja, sustav je svakog čovjeka zatvorio u duhovni zatvor. Tek sada, kada leži u okovima, taj čovjek shvaća svoju sudbinu. Tek su rijetki upozorili na opasnost koja slijedi, a nagrada za za njihovo herojsko upozorenje bila je smrt. Mi ćemo više reći o sudbini tih osoba. Ako bi svi čekali da netko drugi počne, glasnici Osvetnika će se neumoljivo približiti, i tada će i zadnja žrtva biti besmisleno bačena u ralje tog nezasitnog demona. Stoga, svaki individualac, svjestan svoje odgovornosti kao pripadnik kršćanske i zapadne civilizacije, mora sebe braniti kako najbolje zna u ovom kasnom trenutku, mora djelovati protiv pošasti čovječanstva, protiv fašizma i bilo kakvog drugog oblika totalitarizma. Pružite pasivni otpor – otpor – gdje god možete, usporite rast ovog ateističnog ratnog stroja prije nego što bude prekasno, prije nego što i zadnji gradovi, poput Colgne-a, budu svedeni na ruševine, i prije nego što i posljednji mladić ovog naroda izgubi svoj život na nekom ratištu za taštinu Nehumanog. Ne zaboravite da svaki narod zasluži onakav režim kakav je voljan tolerirati!
ponedjeljak, 02.10.2006.
Sjeća li se tko Sophie Scholl?
Danas počinje nastava na mnogim našim fakultetima, što me podsjetilo na moje studentske dane, ali me ujedno i potaklo na razmišljanje o nekim pitanjima vezanim uz studente i studiranje općenito.
Ne želim se praviti osobom koja sve zna, ali mogu reći da znam dosta toga, pogotovo u području povijesti, koja mi je od malih nogu bila zanimacija. Međutim, problem kod poznavanja povijesti je tendencija da neke situacije iz prošlosti uspoređujete sa sadašnjošću, što, vrlo često, rezultira razočaranjima u svijetlu spoznaje o tome da neke negativne pojave još nisu nestale, ili, još, gore, da je sada situacija gora nego prije.
Gledajući studente u ovom našem društvu, kako one dodiplomske, tako i one post-diplomske, među koje trenutno spadam, uočavam da je među našom studentskom populacijom raširena apatija, nezainteresiranost, sveopći gubitak entuzijazma i odgovornosti, kako prema sebi, tako i prema društvu. Na studiranje se odlučuje relativno malen broj ljudi, a od njih, u pravilu, diplomira tek - četvrtina, i to, dakako, ne u roku, nego nakon 6, 7, 8 ili više godina studiranja.
Jasno je da neki pojedinci imaju opravdane razloge za ovakvo ponašanje (različiti problemi financijsko-obiteljsko-zdravstvene prirode), ali većina studenata, ruku na srce, ne može opravdati svoje neodgovorno ponašanje. Svašta se tu može čuti, od ljudi koji veleumno tvrde da ne vide poantu u studiranju jer su razočarani u društvo (oh, jadnici – o njima ćemo kasnije), do onih iskrenijih koji kažu da ne žele marljivo učiti i diplomirati u roku, jer da žele "uživati u životu" (većina njih, na račun roditelja), kao da imati diplomu, posao i kakvu-takvu kontrolu nad svojim životom zabranjuje bilo kakav oblik zabave.
U takvoj se populaciji vrlo lako ističu oni malobrojni pojedinci koji imaju viziju onog što žele biti, koji mukotrpno rade da to postignu, diplomiraju u roku, a i tijekom studiranja nisu tek dio sive studentske mase, već se ističu svojim odgovornim ponašanjem (ovdje ne mislim na one umišljene tipove koji misle da su posebni zato što stalno nešto kritiziraju i misle da su pametni – mislim na one koji zapravo RADE nešto zrelo i odgovorno, ovisno o situaciji u kojoj se nalaze).
Ukoliko bismo gledali u prošlost samo nekoliko desetljeća, tada samo u okviru ove zemlje lako uočavamo razlike u studentskom razmišljanju. Do 1945. godine studiranje je kod nas bilo privilegija bogatih, i tek je komunistički režim omogućio uistinu svakom da stekne diplomu ako je to uistinu htio (to je jedna od malobrojnih pozitivnih strana komunizma). Naši roditelji, djedovi i bake, su tada gotovo pobožno upisivali fakultet, i unatoč teškom materijalnom stanju, visok postotak upisanih je diplomirao. Ta ja generacija ljudi gradila i obnavljala ovu zemlju razrušenu u Drugom svjetskom ratu. Ali, nešto se zanimljivo dogodilo – već njihova djeca, a pogotovo unuci, iako su bili u boljim materijalnim prilikama, taj isti fakultet nisu poštovali, već su radije uživali – i uživaju – u plodovima rada svojih roditelja, a za učenje – kako bude...
Još bih nešto htio istaknuti – prijašnje generacije studenata, do prije 30ak godina, bile su, očito je, daleko više zainteresirane za društvo u kojem žive, i vrlo često su se javljali za riječ u pogledu pitanja koja ih se nisu neposredno ticala. Trebam li spominjati masovne studentske prosvjede diljem Europe krajem 1960-ih, motiviranih različitim sve-društvenim pitanjima? A u Hrvatskoj? Zaboravljena je generacija studenta angažiranih u obnovi zemlje nakon Drugog svjetskog rata, pa i oni hrabri studenti koji su stradali u Hrvatskom proljeću. Tijekom zadnjih 15ak godina hrvatski studenti NISU izašli na ulice da bi prosvjedovali protiv HDZ-ove brutalne diktature, protiv sveopće pljačke narodne imovine, niti su izašli na ulice da podupru kažnjavanje hrvatskih zločinaca, ratnih, gospodarskih, i drugih, ali zato JESU izašli na ulice kada je prijetilo poskupljenje hrane u studentskim menzama... Da i ne spominjem da su mnogi svoj studentski status koristili kako bi izbjegli braniti ovu zemlju u Domovinskom ratu... Paraziti!
Svijetao primjer onoga što bi odgovorni studenti, kao buduća inteligencija društva, trebali činiti, dali su pripadnici neformalne grupe Bijela ruža, koju su 1942. i 1943. godine mahom činili studenti Sveučilišta u Münchenu.
Užu skupinu te grupe činili su: Willi Graf, Christoph Probst, Alexander Schmorrell, Hans Scholl i njegova sestra Sophie Scholl, od kojih je najstariji, Alexander Schmorrell, imao tek 25 godina. Kasnije im se pridružio i profesor Kurt Huber, koji je predavao filozofiju na Sveučilištu u Münchenu. Sve pripadnike ove skupine povezivala je zajednička mržnja prema Hitleru i svemu što su on i njegov režim predstavljali. Neki od članova grupe su ujedno bili i unovačeni u Wehrmacht, pa su i sami bili očevici stravičnih zločina koje su nacisti vršili. U znak otpora, pripadnici Bijele ruže počeli su pisati anti-režimske letke, koje su, potom, šapirografom umnožavali, te, u tisućama primjeraka, slali poštom po cijeloj Njemačkoj. U veljači 1943. počeli su pisati anti-režimske grafite na zgrade u Münchenu, što je izazvalo povećanu pažnju Gestapo-a.
U četvrtak, 18. veljače 1943. godine, Hans i Sophie Scholl su odlučili ostaviti primjerke Šestog letka Bijele ruže u hodnicima Sveučilišta. Kada im je ostalo samo stotinjak primjeraka u kovčegu, Sophie je odlučila baciti ih u veliki atrij Sveučilišta: ona i Hans su se popeli na galeriju i Sophie je letke bacila u zrak. Stotinjak letaka počelo je lepršavo padati na studente koji su s netom završenih predavanja ušli u atrij. U tom je trenutku domar Sveučilišta uočio Sophie i Hansa, zatvorio vrata atrija i pozvao policiju, koja ih je uhitila i predala Gestapo-u. Istraga je uskoro proširena i na Cristopha Probsta, koji je uhićen upravo kad je podizao svoju dozvolu o privremenoj odsutnosti iz vojske, da bi mogao vidjeti svoje tek rođeno treće dijete.
Na montiranom suđenju 22. veljače 1943. godine, kojim je presjedao Roland Freisler, poznat kao Hitlerov sudac za vješanje, Cristoph (23), Hans (24) i Sophie (21), osuđeni su na smrt. Odmah nakon toga Hans je viknuo Freisleru: "Dolazi dan kada će tebi suditi!"
Istog dana oko 17h njih troje su giljotinirani u zatvoru München Stadelheim. Zatvorske čuvare impresioniralo je hrabro držanje ovih mladih ljudi. Trenutak prije smaknuća, Hans je viknuo: "Živjela sloboda!", a Cristoph je umro nikad ne vidjevši svoje treće dijete.
Tijekom te godine uhićeni su i smaknuti Willi Graf (25), Alexander Schmorrell (25) i profesor Huber (49), čime je Bijela ruža prestala postojati.
Sada se Bijela ruža s ponosom spominje u Njemačkoj, kao dokaz da nisu svi Nijemci bili nacisti, i da je uistinu postojala savjest tadašnjeg njemačkog društva. Na kraju filma "Der Untergang" (2004), o posljednjim Hitlerovim danima, njegova tajnica Traudl Junge, rekla je da je naknadno shvatila da je njena vršnjakinja Sophie Scholl pogubljena one iste godine kad je ona počela raditi kao Hitlerova tajnica, i da uistinu mladost nije bila izlika za neznanje onog što je Hitler činio.
Ako vas više zanima priča o Bijeloj ruži, možete pretražiti internet, pročitati knjige ili pogledati dva dobra filma: "The White Rose" (1982) i "Sophie Scholl" (2005).
U spomen na:
Sophie Scholl, 21, studentica biologije i filozofije
Hans Scholl, 24, student medicine i vojnik
Cristoph Probst, 23, vojnik, otac troje djece
Alexander Schmorrell, 25, student medicine i vojnik, glazbenik
Willi Graf, 25, student medicine i vojnik
prof. dr. Kurt Huber, 49, sveučilišni profesor filozofije
U čast pripadnicima Bijele ruže, toj odgovornoj skupini (pre)mladih ljudi, i slobodi misli za koju su umrli, u slijedećim postovima ću objavljivati prijevode letaka Bijele ruže.
Ovo sve ističem kao svojevrsni vapaj za buđenjem studentske svijesti u nas. Pitao bih naše neodgovorne studente:
Zašto sada, kada vam je društvo omogućilo lagan pristup diplomi, to ne cijenite?
Zašto vam je vlastita komocija postala važnija od općedruštvenih tema?
Ako vam se društvo ne sviđa, zašto se ne obrazujete, organizirate – i promijenite ga?
Odakle vam drskosti da pod krinkom "razočaranja" ili "uživanja" do kada god možete izbjegavate obaveze koje vam nameće život u ovom društvu?
Konačno, odakle vam pravo da s prijezirom tretirate one malobrojne, marljive entuzijaste koji žele nešto promijeniti?
Nadam se da će ovaj moj tekst, sada na početku nove akademske godine, barem neke od vas potaknuti na razmišljanje, na aktiviranje u ovom društvu, i da ćete u tome naći hrabrosti kakvu je pokazala mlada Sophie dok je prkosno koračala prema nacističkoj giljotini...
četvrtak, 14.09.2006.
O odvjetnicima - i pravnicima uopće
U sklopu komentara na moj prethodni post primio sam upit o smislu odvjetničke profesije, posebno o tome - postoji li potreba da pojedinca na sudu zastupa odvjetnik, ako taj pojedinac, pod pretpostavkom svoje nevinosti, može istu dokazati.
U pradavnim vremenima su pravne norme bile kazuistične i malobrojne - zakon je pojedinačno navodio konkretne životne situacije, npr. "Tko drugome slomi ruku, bit će mu slomljena ruka", "Tko drugome ukrade konja, bit će bičevan, a konj će mu biti oduzet". U takvim je uvjetima poznavati pravo bilo je relativno jednostavno, kao i primijeniti ga. Bilo je potrebno utvrditi da li se činjenično stanje podudara s onim što je bilo navedeno u zakonu.
Međutim, s razvitkom društva, pokazalo se da malobrojna zakonska pravila (npr. cjieli Hamurabijev zakonik je tek mala knjižica - a bio je glavni i dugo vremena jedini propis u starom Babilonu!) više nisu adekvatna, jer je s razvitkom trgovine i drugih aspekata razvijenih društava, trebalo regulirati veliki broj mogućih situacija. Tada, već u razdoblju kasnijeg Rimskog carstva, dolazi do pojave apstrakcije - kada se skupnim pojmovima obuhvaća više situacija (Umjesto "Tko drugome slomi ruku", sada je bilo "Tko drugog ozlijedi"). Međutim, i s takvim uopćavanjima, s vremenom je nastalo mnoštvo propisa koji su regulirali gotovo sve u društvu, a to je reguliranje bilo potrebno kako bi se osigurala jednoobraznost zaštite raznih prava koje jedna osoba može imati. Pravo više nije bilo jednostavno - do XX. stoljeća radilo se već o tisućama propisa pisanih tim apstraktnim stilom, kojeg nije lako isprva razumjeti. Nastala je potreba za specijalistima pravnicima koji će interese pojedinca biti u stanju uobličiti u skladu sa propisima, i onda te interese braniti na sudu, koji jedino i postupa upravo temeljem tih propisa.
Ne radi se tu o mogućnosti da se neka osoba obrani na sudu jer je nevina, već se radi o poznavanju propisa: ruku na srce, mnogi od vas ne znaju koja sve ponašanja predstavljaju kaznena djela, ali vas to neznanje ne opravdava, niti se na njega možete pozvati. Isto tako, moderni pravni sustavi daju strankama u postupku niz prava koja se mogu ili ne moraju iskoristiti - a kako ćete ih iskoristiti kada za njih ne znate, i ujedno ne razumijete pravničku terminologiju da biste s razumijevanjem čitali zakone? A da se zakoni pišu tako da ih svi razumiju, morali bi, između ostalog, opet biti pisani kazuistički - čime bi opseg tih propisa narastao do nevjerojatnih razmjera!
Ovdje sam se osvrnuo na područje kaznenog prava, koje je svima upečatljivo, ali što je s ostalim golemim područjima prava - građansko pravo, koje obuhvaća propise o vlasništvu, obvezama, nasljeđivanju, obitelji, zatim upravno pravo, koje obuhvaća sve od prekršajnog prava do sanitarnih propisa, a gdje je autorsko, ustavno, financijsko, međunarodno privatno, međunarodno javno, trgovačko, pravo društava, itd.? A u svakom od tih područja mogu biti povrijeđena vaša prava i tražiti ćete njihovu zaštitu na sudu. Poanta je: jednako kao što tražite liječnika specijalista kada ste bolesni, tako je potpuno razumljivo da tražite pomoć specijalista pravnika kada imate nekakav pravni problem.
Kao pravnik, itekako sam svjestan mog nekadašnjeg nerazumijevanja prava prije fakulteta. Čak i nakon završenog fakulteta tijekom kojeg treba ne pročitati, nego naučiti tisuće stranica složene literature, potrebno je još i jedan period rada u praksi da bi um uopće bio u mogućnosti u potpunosti razumjeti pravni propis. A propisi ne mogu biti jednostavni iz razloga koje sam naveo u ranije u ovom tekstu.
Pravnici nisu bitno različiti od liječnika, fizičara, i mnogih drugih profesija: i jedni i drugi imaju teške fakultete, i jedni i drugi moraju stalno raditi na sebi- prateći stalne izmjene i novosti, i jedni i drugi se moraju specijalizirati, jer kako nema "liječnika za sve", tako ne postoje niti "pravnici za sve" – uslijed činjenice da je pravo, kao i medicina, fizika, kemija, itd. - uistinu golemo.
Jedino je bitno – da liječnici spašavaju ljudske živote, i utoliko su, priznajem, posebno pozicionirani, dok pravnici spašavaju slobodu i prava ljudi, što nije osobito manje važno (osim ako niste pragmatičar s mottom: "Bolje biti živ magarac, nego mrtav kralj.")
Zato je uistinu uvredljivo i ponižavajuće to što ljudi, primjerice, bez prigovora plate nekom jedva pismenom zidaru 5000 kn za "izvrsno ožbukan zid" na kući, a istodobno ne žele dati 5000 kn odvjetniku da im riješi probleme oko vlasništva nad tom istom kućom! Radi se o primitivnom rezoniranju – da ožbukan zid vrijedi više od nekakvog papira. I još gore – radi se o nepoštivanju i omalovažavanju prava kao nepotrebne "parazitske" profesije, što je vrlo raširena predrasuda. A, usputno rečeno, da bi pravnik uopće mogao sastaviti nekakav kvalitetan podnesak, potrebno mu je barem 4-5 godina obuke i obrazovanja. Zidaru je, s druge strane, potrebno nekoliko mjeseci obuke, ako i toliko.
Zbog čega mnogi ljudi rad, primjerice, tog zidara, smatraju vrednijim od rada pravnika? Je li lijepo izvedena štukatura značajnija od složene intelektualne konstrukcije? Znači li to da je fizički rad važniji od umnog?
Recite da sam grub, ali takva prizemna shvaćanja velikog dijela naroda rezultat su situacije zvane: Margaritas ante porcos!
Vraćamo se, dakle, na nerazumijevanje prava, njime se kod mnogih ljudi stvara odbojnost i negativan stav. Logično je da smo neprijateljski nastrojeni prema nečemu što ne razumijemo, to je u ljudskoj prirodi.
Ja bih sad postavio kontra-pitanje: odakle takvim jedva kvalificiranim radnicima drskosti da traže primanja jednaka primanjima VSS radnika, primjerice odvjetnika? Ili, možemo reći ovako, ako su primanja takvih lošije obrazovanih radnika realna i opravdana, tada treba još znatno povisiti cijenu rada VSS radnika – pravnika (odvjetnika), liječnika, profesora, raznih znanstvenika... Ali, tu se postavlja pitanje standarda koji je kod nas nizak, velike potrebe ljudi za odvjetničkim uslugama, ali i složenosti odvjetničkog posla. Na rascjepu tih krajnosti formirana je cijena usluga odvjetnika, koja je, smatram, adekvatna njihovoj stručnoj spremi i umnoj razini posla, s jedne strane, a imajući situaciju u društvu s druge strane. Uostalom, od 3000 odvjetnika u RH, samo nekoliko stotina su bogati i poznati, velika većina njih ima vrlo prosječna primanja.
Naravno, svako žito ima svog kukolja, pa tako i među pravnicima, odvjetnicima, sucima, ima loših ljudi, nesposobnih, korumpiranih. Ali, takvih ljudi ima u svim profesijama, i po tome pravo nije uopće posebno.Treba li spominjati razmjere korupcije i nesposobnosti u zdravstvu, školstvu, policiji - čak i šumarstvu?
Zbog čega je, dakle, imati svog odvjetnika išta drukčije od imati svog zubara, frizera, automehaničara, financijskog savjetnika?
Uostalom, kako sam već naveo, komunisti su u SFRJ, upravo navođeni idejom da su odvjetnici paraziti društva, prije 60ak godina zabranili njihov rad, da bi samo koju godinu kasnije, ponovno im dopustili da rade svoj posao – jer je postalo evidentno da je bez njih nemoguće organizirati učinkovitu zaštitu prava naroda.
A vi, koji ipak mislite da svaki idiot može biti pravnik, i da se tu ne radi o ničemu više osim o prelijevanju iz šupljeg u prazno, i da takve osobe nema smisla plaćati, samo nastavite davati goleme novce vašim očito premalo plaćenim frizerima, automehaničarima, parketarima, soboslikarima, stolarima koji izrađuju prelijepe kuhinje po mjeri, samo nastavite živjeti s prijezirom prema svemu što je vezano uz propise, i izbjegavajte usluge odvjetnika, misleći da ste dovoljno pametni da sve pravne probleme sami riješite, i prije ili kasnije ćete spoznati u kakvoj ste zabludi bili – kada, primjerice, odete u gruntovnicu, i tamo u šoku shvatite da vaš dom u koji ste toliko uložili zapravo nije – vaš. A toga sam se nagledao u praksi– i ono što slijedi nije nimalo lijepo. Vidjet ćemo se na sudu, gospodo.
srijeda, 06.09.2006.
O pravosuđu
Mnogi od vas, pretpostavljam, često se začude situacijom u našem pravosuđu, presudama koje sudovi donose, ili onima koje ne donose.
Kao osoba koja je u profesionalnom životu vrlo bliska ovom području, usuđujem se dati jedan insiderski prikaz stanja, kako ga ja vidim:
Loše stanje u hrvatskom sudstvu rezultat je brojnih pogrešaka, od kojih bih istaknuo najbitnije:
Mogu odgovorno reći da je hrvatsko pravosuđe posljednji put bilo profesionalno i koliko-toliko učinkovito 1930-ih, dakle, do Drugog svjetskog rata. Tada je još cijeli sistem bio zasnovan na učinkovitom, premda ne bezgrešnom i apolitičnom, Austro-Ugarskom pravosudnom sistemu, i sastavljen od vrlo dobro obrazovanog kadra (to što je pravosuđe bilo učinkovito ne znači da je takva bila i cijela država, naprotiv).
Drugi svjetski rat i razdoblje koje je uslijedilo u potpunosti su izmijenili izgled pravosuđa, poglavito sudstva (valja razlikovati pravosuđe od sudstva!). U svrhu konsolidiranja vlasti, komunistički je režim temeljito reformirao sudstvo, u potpunosti ga potčinivši svojim interesima. Tako je ukinut i poznati Stol sedmorice, najviša sudska instanca u dotadašnjoj Hrvatskoj, koju je zamijenio Vrhovni sud. Ne treba posebno niti napominjati, da je stari stručni kadar bio mahom rastjeran/ubijen/zatvoren, a na sudačkim su mjestima ostali tek rijetki prijeratni suci koji su se zakleli na vjernost crvenoj zvijezdi. Upražnjena mjesta popunjena su vjernim partijskim poslušnicima, koji su u poslijeratnim godinama užurbano završavali pravne fakultete kako bi ispunili i formalne pretpostavke za svoje nove dužnosti.
U međuvremenu, tijekom 1940-ih, pravdu su dijelili mnogi prijeki, ad hoc, ali svakako – "narodni" sudovi, jer je sad "narod", a ne "država" bio taj koji je imao pravo suditi. U tu svrhu je kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih zabranjen rad odvjetnicima, koje se smatralo kapitalističkim parazitima, jer se smatralo da nema potrebe da na "narodnom" sudu itko drugi predstavlja taj neuki narod – od njega samog. Dakako, sve je ovo bila teška farsa, jer istinski narodni sudovi nikad nisu postojali (u smislu narodnih nepristranih porota sistema common law), već su to bili itekako državni-režimski sudovi, koji su pod maskom "naroda" provodili, vrlo često, partijski teror nad neistomišljenicima.
Vrlo brzo se shvatilo da neuki narod nije u stanju sebe zastupati, te je, nevoljko, priznata važnost i uloga odvjetnika, te im je vraćena ovlast na zastupanje, ali pod popriličnim ograničenjima. Tijekom idućih desetljeća, pravosuđe se usavršilo, ustalilo, bolje obrazovalo, nestalo je ad hoc sudova, te je do 1990. godine pravosuđe u nas bilo relativno dobro organizirano i obrazovano, ali ne baš dobro opremljeno, te svakako, režimski obojeno.
Međutim, godine 1990., i godina koje su uslijedile, nastao je novi šok za pravosuđe. Naime, osobe koje je pravosuđe prije 1990. proganjalo kao nacionaliste, ali i kriminalce (jer, ruku na srce, mnogi kriminalci su pokušali svoja zlodjela prikriti domoljubljem), i osobe koje je to pravosuđe trebalo nakon 1990. proganjati kao mafijaše i preko noći stvorene tajkune, pljačkaše epskih razmjera, slizale su se zajedno i pod okriljem novih članskih/partijskih iskaznica, i s odobrenjem Franje Tuđmana (kao jedine osobe koja je imala moralni autoritet da takvo nešto spriječi), udarili su na to isto pravosuđe (umjesto da pravosuđe udari na njih). Pod izlikom progona komunističkih anti-hrvatskih sudaca, pokrenut je pravi lov na vještice, u kojem se nije biralo sredstva ni metode. Korištenjem masovnih otpuštanja, nacionalističkih prozivanja, snižavanjem plaća sudaca na apsurdne razine, i još kojekakvim oblicima šikaniranja, HDZ-ova vlast desetkovala je sudstvo, državno odvjetništvo, javno pravobraniteljstvo, i u potpunosti ponizilo značaj tih institucija i u njima zaposlenih ljudi.
To i ne bi bilo toliko loše, da se tim, reći ću, SILOVANJEM pravosuđa, postigao zamišljeni cilj. Upravo suprotno, ne želeći trpjeti takvu torturu, pravosuđe je napustio najkvalitetniji kadar, a dobar dio onih komunističkih režimskih sudaca, zbog kojih je i pokrenut taj lov na vještice, pristao je promijeniti političku orijentaciju i služiti režimu HDZ-a. Ona preostala prazna mjesta, HDZ je popunio na isti način kao komunisti 1945. – imenovanjem jedva pismenih, ali zato poslušnih režimskih sudaca. Dakle, što smo dobili kroz tu "lustraciju" pravosuđa: od režimskog ljevičarskog, ali koliko-toliko dobro obrazovanog i plaćenog pravosuđa, dobili smo režimsko desničarsko i mahom loše obrazovano i loše plaćeno pravosuđe.
Nije niti čudno što mnogi kažu da je pravosuđe SILOVANO kako bi mu se vratila NEVINOST, ali da se (ne)očekivano iz toga SILOVANJA izrodilo još gore, prljavo KOPILE.
Svim onim sucima koji su unatoč toj državnoj torturi, pokušali zadržati objektivnost i profesionalnost, dana je jasna poruka u ljeto 1992., kada je u misterioznim okolnostima ubijen Zlatko Crnić, sudac Vrhovnog suda koji je netom prije smrti, kao predsjednik izborne komisije, objavio da su izbori 1992, na kojima je pobijedio HDZ, bili neregularni i najavio poništavanje rezultata. Odmah je na njegovo mjesto postavljen Ivan Mrkonjić, koji je, predvidljivo, odlučio da su izbori ipak bili regularni. Nota bene: dotični Mrkonjić danas je sudac Ustavnog suda, gdje je poznat kao sudac koji gotovo nikad ne sudjeluje u raspravama, jer nema znanja da bi istima bilo što korisno pridonio. U tom istom Ustavnom sudu je i Vice Vukojević, poznat kao osoba koja je silovala mlade Muslimanke u logorima HVO-a 1993/4, a inače je deklarirani, ali navodno, pokajani, pripadnik UDB-a, za kojeg se sumnja da je upravo on, a ne Vinko Sindičić, ubio značajnog hrvatskog domoljuba Brunu Bušića. Upravo su takvi ljudi – Vukojević, Mrkonjić, i njima slični bili 1999. godine imenovani od strane HDZ-ove vlasti na 8-godišnji mandat u Ustavni sud – to je bila ona poznata epizoda, koja je zabilježena na poznatim Tuđmanovim zvučnim zapisima koje je koalicijska šestorka objavila godine 2000. – kada se jasno čuje Pašalić kako Tuđmanu govori koji su od predloženih kandidata "njihovi", i kako će zasigurno "imati većinu" u sazivu Ustavnog suda. Time se naravno, željelo reći da će imati sudsku zaštitu za svoja kriminalna djela. (Pokazalo se, međutim, da im takva zaštita nikad neće trebati, jer je Račan izigrao predizborno obećanje da će progoniti HDZ-ove kriminalce, već se kasnije i njima dodvoravao.)
U zadnjih je 10ak godina vrlo malo učinjeno u smislu unaprjeđivanja stanja u pravosuđu. Ove silne reforme koje vlastodršci najavljuju, novci koje navodno troše, tek su kap u moru potreba pravosuđa. Zar nije jadno da država troši milijune kuna na "državne" servise za jelo u našim prekobrojnim i u većini slučajeva nepotrebnim veleposlanstvima, dok naši suci moraju jedan od drugog posuđivati klamerice i ostali uredski pribor, jer ga nema dovoljno, uz stalno upozorenje da paze koliko papira troše, i u sudnicama koje su vrlo često opremljene ispod svake kritike. A nabavljanje stručne literature je, ne treba niti istaknuti, tek daleki san. Plaće sudaca su tek neznatno porasle zadnjih godina – isplati li se nekome raditi 15 godina da postane sudac općinskog suda s plaćom od 8 tisuća kuna, kada tu istu plaću može kod odvjetnika ili u nekoj firmi zarađivati već nakon 2 godine staža?
Imajući to na umu, nije čudno da se većina najkvalitetnijih pravnika nalazi na fakultetima, kod odvjetnika, u korporacijama, a ne u državnim tijelima, u kojima radi mahom ispodprosječni kadar, koji svojom nesposobnošću samo povećava frustracije, svoje i tuđe.
Konačno, istaknuo bih i drugu stranu problema - poremećen je sustav vrijednosti u našem društvu. Sjećam se, tijekom studiranja bila je jedna tribina o suradnji s Haškim sudom, na kojoj su studenti iz publike, moji kolege, uglavnom zauzeli stav da je sramota ne samo izručivati, nego, općenito, kažnjavati pripadnike HV-a za ratne zločine, jer (1) nije bilo zločina nad Srbima, to je sve srpska propaganda, (2) ako je i bilo zločina, to je ništa prema onome što su činili Srbi.
Ja sam na to uzvratio: " Vi biste svi trebali kad diplomirate čuvati jednakost ljudi koju jamči Ustav i svevremenski moral. Od vas se očekuje da štitite nemoćne od nasilnika. A što vi radite? Opravdavate zločine drugim zločinima. Štitite i glorificirate ljude koji imaju krv nevinih na rukama. Koljač nevinih je koljač nevinih, neovisno o tome koji mu grb na rukavu stoji, neovisno o tome na čijoj se strani borio. Ne želim da moje dijete odraste u zemlji gdje takvi ljudi šeću ulicama, a pogotovo ne želim da mi dijete uči da su ti ljudi heroji. Svaki zločin MORA biti kažnjen, jer se jedino tako prekida spirala nasilja i retribucije. Ako vi, uvažene kolege, uistinu smatrate ovo što ste govorili, onda ste grdno pogriješili u izboru fakulteta. Vi možete diplomirati i formalno biti pravnici, ali će vam nedostajati ona moralna dimenzija zbog očuvanja koje je pravo i nastalo. Imate nevjerojatno licemjernu percepciju. Svoj nacionalizam smatrate domoljubljem, dok srpski ili bilo čiji tuđi nacionalizam smatrate fašizmom. Bit ćete prazne ljušture, pod krinkom domoljublja svoju ćete djecu učiti da mrze tuđe, umjesto da poštuju svoje, time pretvarajući vašu djecu u sjeme novog rata, novog klanja." Bilo me je sram što sam s njima dijelio iste klupe, a mnogi od njih će postati suci, odvjetnici – krojiti će "pravdu" u ovoj zemlji.
Ne smijemo zaboraviti nacionalističke ispade na suđenjima osumnjičenima za ratne zločine, poput suđenja suca Lozine, čija suđenja više nalikuju na proustaški dernek, nego na sudski proces. Zar nije sramotno da je Ika Šarić, sutkinja koja je hrabro i profesionalno osudila Norca i Oreškovića, utvrdivši da su nedvojbeno sudjelovali u pokolju srpskih civila, i time jasno razbila iluzije narodnih masa koje su mjesecima u transu vikale da je Norac nevin, zbog brojnih prijetnji tijekom suđenja, sa sobom nosila revolver?
Zar, isto tako, nije sramotno da su državna tijela odustala primijeniti zakon i u bankrot otjerati Dinamo i Hajduk zbog ogromnih dugova, a samo zato jer su se bojali reakcije javnosti?
Trebam li spomenuti reakciju medija i javnosti prošle jeseni kada je trebao biti potpisan sporazum između RH i Austrije o naknadi za oduzetu imovinu? Govorilo se tad, da će takvo postupanje uništiti državu, jer gdje bi država došla kada bi svakom vratila ono što je oduzeto? A mahom su to govorili ljudi koji bi sami digli graju do neba da im netko njihovu imovinu oduzme, tim više što stotine tisuća ljudi u RH danas koriste, na ovaj ili onaj način, imovinu koju su komunisti i/ili NDH oteli bivšim vlasnicima.
Neka mi časne iznimke ne zamjere, ali bih rekao da "narod" koji s jedne strane jednoglasno želi da se maksimalno poštuju prava koja se njega izravno tiču u cijelosti (npr. radnička prava, kriminalna tajkunizacija), a istodobno većinski nije zainteresiran da se štite prava manjinskih grupa i pojedinaca unutar tog istog naroda (ubijeni srpski i hrvatski civili tijekom Domovinskog rata, ogromni dugovi sportskih klubova i bolnica, povrat imovine oduzete prije 60 godina, itd...), već se u ovom drugom slučaju i protivi provedbi zakona, niti ne zasluži bolje pravosuđe od ovog kakvog imamo.
Zakoni se moraju provoditi ukoliko ćemo se zvati pravnom državom, neovisno koliko u konkretnom trenutku primjena zakona može biti bolna. Dok će sudovi biti pod utjecajem politike koja će pod izlikom tipa "što će narod reći" ili "kako će utjecajni ljudi reagirati" pokušati opravdati neprimjenjivanje zakona; dok će narod svaki put kada mu se primjena zakona ne sviđa izaći na ulice i sam sebi dati pravo da ocijeni je li netko kriv ili ne; dotle će građani ove zemlje uživati u pravosuđu koje je travestija onog što bi pravosudni sustav trebao predstavljati.
Sapienti sat.
ponedjeljak, 28.08.2006.
O roditeljima i odgoju
Ovaj post nije bio planiran, već je reakcija na Krekky-ev post o roditeljima.
Roditelje ne biramo. Nije bitno imamo li oba roditelja, ili samo jednog, jesu li mladi ili stari, bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, u konačnici je bitan samo njihov odnos prema nama - ono što nazivamo odgojem.
Na žalost, danas je malo roditelja koji na ispravan način odgajaju svoju djecu. Bitno je u djecu usaditi ispravan sustav vrijednosti, sustav životnih prioriteta, ali kako to napraviti kada mnogi današnji roditelji ni sami nisu zreli?
Dobar indikator promašenog odgoja su djeca koja govore da imaju super roditelje, jer im puno toga daju, jer im puno toga dopuštaju. Nedavno je jedan moj poznanik rekao da se raduje što će uskoro diplmirati, jer su mu roditelji ako diplomira obećali auto?! Sjećam se kad su mnogi u srednjoj školi govorili iste takve stvari - da roditelji njihov uspjeh u školi "kupuju" darovima. Upravo je to odličan prikaz promašenog odgoja. Djeca ne idu u školu zbog roditelja, nego zbog sebe samih, zbog svoje budućnosti. Ako je situacija takva da dijete, čak teenager, sam nije motiviran učiti i raditi bez ikakvih materijalnih nagrada, to ukazuje da je odgoj zakazao - jer djetetu još u predškolskoj dobi mora biti jasno da će u životu moći uspjeti jedino svojim snagama. Naši djedovi i bake, koji su se u pravlu rađali u siromaštvu, su, upravo zbog teških uvjeta života, u predškolskoj dobi već bili odgovorni pojedinci, koji su pomagali koliko su mogli u obiteljskoj zajednici. Sada, kad takvo siromaštvo više nije toliko prisutno, na roditeljima je da u toj ranoj dobi u djecu usade osjećaj odgovornosti prema sebi i drugima. Vi, koji ste krivo odgojeni, graknuti ćete da će roditelji time svoju djecu pretvoriti u štrebere - a ja odgovaram: jedino će djeca koja marljivo rade imati šanse da samostalno uspiju u životu. Marljiv rad ne znači nedostatak zabave, već samo bolju organizaciju vremena, u koju se ugura i puno zabave i puno učenja.
Ako ste "sretni" utoliko što ste rođeni u bogatim i moralno krivo usmjerenim obiteljima, koje će vam dopuštati da do svoje 25, 30 ili neke još više godine bezrazložno živite kao parazit na roditeljskom budžetu, a nakon toga se nadate da će vam roditelji naći kakav-takav posao, onda vas barem pozivam da malo prispitate svoju životnu filozofiju - i probudite se iz tog dekadentnog sna.
Jedna statistika: Na pravnom fakultetu (a vjerujem da nije bitno bolja situacija niti na drugim fakultetima) diplomira samo 25% upisanih, a prosječno vrijeme studiranja je 7 godina. Iz vlastitog iskustva znam da je na tom fakultetu moguće diplomirati u roku, uz samostalno uzdržavanje, i poprilčno ispunjen društveni život. Ljudi koji tvrde suprotno, koji žele "uživati u životu" (Oh, Bože!) na račun roditelja, koji spadaju u onih 75% propalih slučajeva, eklatantan su primjer lošeg odgoja i neuspjeha njihovih roditelja u usađivanju ispravnog sustava vrijednosti. Iznimka su samo oni ljudi koji su samo po sebi "loše sjeme" i koje nikakav odgoj ne bi učinio boljim.
Kada je to postalo "cool" biti neodgovoran? Kada su to odgovorni i ambiciozni ljudi oko nas postali predmet ismijavanja od strane sive, inertne mase? Kada smo razlog vlastitog neuspjeha počeli tražiti u okolini, a ne u sebi, a razlog uspjeha drugih zavidno tumačiti kao nešto što tim osobama ne pripada?
Streloviti uzlet čovječanstva u zadnjih nekoliko tisućljeća nastao je zahvaljujući inicijativi odgovornih pojedinaca, koji se nisu obazirali na nezainteresiranu rulju koja ih je okruživala. Zabrinuti ste što se razvija, recimo, Kina, što Kineski stručnjaci preplavljuju planet? Što se Kinezi naoružavaju i postaju svetska sila, a ne više uspavani div? Daleko od toga da to opravdavam, ali upravo je to dobar pokazatelj kineskog entuzijazma s jedne strane i umrtvljene dekadentnosti zapadnih "divova". Kako Zapad može očekivati da će i dalje biti predvodnik napretka svijeta, kada je većina djece u zapadnom svijetu tek - parazitski nakot?
Tvrdio sam i tvrdim da bi jednako kao što bi pravo glasa trebalo biti zasluženo, a ne olako dobiveno, tako bi i pravo roditeljstva trebalo biti zasluženo i dano osobama za koje se nepristrano, od državnih službi, utvrdi da su sposobni biti dobri odgojitelji (ovo sad neću elaborirati).
To je fašizam, reći ćete.
Ne, to je eugenika, ljudskom društvu prilagođena adaptacija Spencer-Darwinove misli "survival of the fittest".
P.S. Ne, moje misli nisu ovakve zato što sam ljut na vlastite roditelje ili zato što mi je nešto nedostajalo u djetinjstvu; upravo suprotno: odrastao sam u vrlo dobrim materijalnim uvjetima, i odojen od strane roditelja koji su me naučili da je najveće imanje na svijetu - znanje; da je život ispunjen samo onda kad je oplemenjen istinskim prijateljstvom i ljubavlju, i da sav životni uspjeh može i mora biti samo moja zasluga. Drugim riječima, imao sam odgoj kakav bi i svi drugi TREBALI imati.
subota, 12.08.2006.
Pravedni odmor Justinijana
Primio sam već nekoliko upita od vjernih čitatelja mog bloga, željnih daljnjih postova.
Strpite se.
Justinijan se zasluženo odmara.
Nalazim se u Gorskom Kotaru, u mom omiljenom planinskom zamku.
Dani su prekrasni, noći još ljepše. Pogled na nepreglednu šumu, hladna jezera i planinske vrhove ispunjava dušu smirenošću.
Kada nisam u prirodi, provodim dosta vremena čitajući. Kada poželim, s najvišeg tornja mog zamka promatram ljude poput orla sa hridine. Volim kad moj namršteni pogled rastjera ljude koji se nađu ispred mog zamka.
Kreativnost se ne može naručiti. Strpite se. Imat ćete postove koje tražite.
A vjerujem da će se neki od vas naći prosvijetljeni, potreseni ili povrijeđeni mojim budućim postovima.
Zato i postoji ovaj blog.
Sada me ispričajte. Skupilo se nešto ljudi ispred mog zamka, idem na njih baciti jedan zlokoban pogled.
srijeda, 26.07.2006.
Lijepo je biti papa...
Kada danas govorite o papi, o poglavaru Katoličke crkve, imate na umu jednu staloženu, profinjenu, gotovo uzvišenu i duboko religioznu, te osjećajnu osobu, osobu koju mnogi gledaju kao na personifikaciju savjesti zapadnog svijeta. No nije uvijek bilo tako...
Rođen pod imenom Oktavijan, Ivan XII je bio papa cijeli svoj zreli (što god to značilo) život, što je zasigurno utjecalo na njegovu percepciju svijeta. Postao je papa negdje između svoje 16. i 18. godine života, što je bio rezultat žestokog lobiranja njegovog oca, Alberika II, svjetovnog vladara Rima.
U godini smo 954. Alberik II umire, a Ivan XII postaje svjetovni vladar Rima, a godinu kasnije i poglavar Kršćanske crkve (ne zaboravimo, ovo je bilo cijelo stoljeće prije velikog crkvenog rascjepa 1054. g.). Nažalost, Ivan je bio prikladniji za raskalašenu kraljevsku vlast nego za blaženu bezgrešnost. Još od samog početka svog vladanja, Ivan XII je poprilično često znao tijekom gozbi nazdraviti u slavu Sotone, što baš i nije bilo prikladno za jednog papu, ali u svijetlu njegovih drugih aktivnosti, ovo je bila tek dječja igra.
Vladavina Ivana XII obilježena je sveopćim razvratom. Ivan je volio loviti sa svojim prijateljima i spavati sa svojim prijateljicama. Ujedno je volio spavati i s prijateljima. U biti, svako toplokrvno biće u Rimu u to vrijeme bila je potencijalna seksualna meta Ivana XII. Pored toga, Ivan je poticao i druge na takvo ponašanje.
Rim je u to vrijeme bio vrlo prljavo i razvratno mjesto, a Ivan je tome dao svoj doprinos, zadovoljavajući svoj pohotu na bilo koji njemu smisliv način, uključujući orgije u Lateranskoj palači, i seks na grobnicama apostola Petra i Pavla. Navodno su ga privlačile udovice, jednako kao i djevice. Štoviše, spavao je sa svojim nećakinjama, sestrama, pa čak i vlastitom majkom.
Pored toga što je bio loš papa, Ivan XII je bio i katastrofalan političar. Izgubio je jake saveznike svojih prethodnika i uništio političku bazu svoje moći. Ubijao je političke protivnike bez previše razmišljanja.
Najznačajniji od njegovih političkih neuspjeha bilo je savezništvo s Otonom I., germanskim vladarom. Ivan je Otona I. imenovao carem Svetog rimskog carstva u veljači 962. godine, što je bio potez koji je rezultirao u ratu između Otona i talijanskog kralja Berengara II koji je bacio oko na Papinsku državu, koja je tada obuhvaćala i Rim. Međutim, iako je Oton I ispunio svoju savezničku dužnost i u svrhu zaštite Ivana XII krenuo u rat protiv talijanskog kraljevstva, Ivan XII se predomislio i počeo surađivati s Berengarom II.
Oton I. je žestoko reagirao, poslavši trupe na Ivana XII, koji je pobjegao iz Rima u Kampaniju. Oton je zatim sazvao rimske biskupe da preispitaju vladavinu Ivana XII. Nakon dužeg proučavanja Biblije i Kanonskog prava, te nakon održanih dugotrajnih sastanaka, biskupi su došli do zaključka da razvrat, incest, krađe i ubojstva baš i ne predstavljaju ponašanje prikladno za jednog papu, pa su od Ivana XII tražili da se vrati u Rim kako bi mu sudili. Ivan je odgovorio ekskomunicirajući sve biskupe koji su se usudili njega prozvati. Biskupi su ovo ignorirali i formalno su svrgnuli Ivana XII (tada još nije postojalo pravilo da papa ne može biti svrgnut). Uz potporu Otona I., na mjesto Ivana XII postavljen je Lav VIII.
Međutim, čim su neki drugi politički problemi odvratili pažnju Otona I., Ivan XII je iskoristio trenutak i uz odobrenje i veselje Rimljana, slavodobitno se sa svojom grupom istomišljenika vratio u Rim. Vjerojatno je opčinio narod svojim osebujnim životnim stilom, pod geslom "više seksa za sve"...
Oni Ivanovi protivnici koji su bili dovoljno glupi da ostanu u Rimu, su bili ili ubijeni ili mučeni pa ubijeni. Oni koji su pobjegli, poput novog pape Lava VIII, bili su ekskomunicirani. Kada se prašina napokon slegla u studenom 963. godine, Ivan XII je opet čvrsto držao uzde Rima i Kršćanske crkve.
Ni pola godine kasnije, u svibnju 964. g., Ivan je umro pod sumnjivim okolnostima. Svi se povijesni izvori slažu da je umro tijekom spolnog odnosa sa udanom ženom, ali se uzrok smrti razlikuje od izvora do izvora. Tri dominantne tvrdnje su:
- da ga je ubio ljuti razljućeni suprug žene s kojom je Ivan imao spolni odnos;
- da je umro od srčanog udara, što je malo vjerojatno, obzirom da je tada Ivan XII bio u svojim srednjim 20-im godinama (neki su kasnije ovu tvrdnju pokušali progurati kao primjer Božje kazne);
- da ga je ubio Sotona tijekom spolnog odnosa, što je malo vjerojatno, jer uistinu nema razloga zbog čega bi Sotona htio ubiti Ivana XII, koji je, ne zaboravimo, dizao čašu u zdravlje Sotoni, a i živio na Sotoni vrlo privlačan način;
Međutim, sve ove teorije, osobito one o Božjoj kazni i ljutom suprugu imaju jednu veliku manu: Ivan XII je tijekom cijelog desetljeća prije smrti spavao sa svime što se micalo u Rimu, bez nekakvih posebnih posljedica. A zar nije zanimljiva slučajnost da je umro baš ubrzo nakon što se vratio na vlast?
Ova "slučajnost" je tim značajnija, kad se ima na umu da je već u srpnju 964. godine, Oton I ponovno postavio Lava VIII za papu, nakon što je smijenio privremenog papu Benedikta V kojeg su postavili Ivanovi istomišljenici.
Uslijed cijele ove zbrke, crkveni su povjesničari pokušali prikriti činjenicu da je Ivan XII zakonito ekskomunicirao Lava VIII krajem 963. godine, a nepotrebno je i naglasiti da ekskomunicirana osoba ne može postati papa. Izgleda, međutim, da nitko od ovog nije htio praviti pitanje obzirom da je papa Lav VIII, koji je i sam 965. godine umro tijekom spolnog odnosa, bio "bolji" papa od Ivana XII. Bolji u smislu da nije spavao sa svojim prijateljima, sestrama, pa čak ni vlastitom majkom.
Imajući ovo sve na umu, činjenica da je Lav VIII postao papa iako to crkveni zakoni nisu dopuštali, čini se uistinu - pravom sitnicom.
Eh, ti pravnici ... uvijek kompliciraju...
petak, 14.07.2006.
Cijena mirne savjesti
Vrijeme je zadnjih ispitnih rokova prije godišnjih odmora. Mukotrpno ste učili da sve stignete na vrijeme. Strepite, jer znate da ako sada ne položite taj ispit, nećete stići preostale ispite položiti na jesen. Počinje ispit, sjedi vas dvoje ispred profesora. Vučete pitanja. Vi dobivate pitanje na koje znate odgovor. Sretni ste. Ali kolega pored vas dobiva pitanje iz dijela gradiva u pogledu kojeg je taj isti profesor rekao da nije dio ispitne građe. Vaš kolega to kaže profesoru, koji je zaboravio što ja najavio kao ispitnu građu. Nastaje sukob, profesor optužuje vašeg kolegu da laže. Kolega vas gleda s iščekivanjem u očima. Vi ste u dilemi – reći istinu i riskirati da se sukob proširi i na vas, da možda padnete ispit i da vam svi planovi za jesen padnu u vodu ili ... okrenuti glavu na drugu stranu i šutjeti?
Izabrali ste ovo drugo. Vaš razum je odlučio da nema smisla svađati se s profesorom, ionako on zbog svoje taštine neće ustuknuti i promijeniti mišljenje. A tako vam je važno položiti taj ispit, sad kad u ruci držite to pitanje na koje znate odgovor... To obrazloženje vam smiruje savjest, dok gledate kako vaš kolega ponižen napušta kabinet... Je, neugodno vam je, ali vas savjest ne peče...
Položili ste ispit. Sretni ste. Vraćate se kući po velikoj vrućini. Ulazite u tramvaj, onu novi, klimatizirani, i s velikom radošću sjedate na stolicu u hladu. Raj.
Na slijedećoj stanici u tramvaj ulazi jedan starac. Teško hoda, gleda gdje će sjesti. Sve stolice su zauzete, uglavnom sjede mladi ljudi, poput vas. Starac vas pogleda s nadom u očima. Okrećete glavu i gledate kroz prozor. Zašto biste baš vi ustupili mjesto starcu kada ima toliko mladih, još mlađih od vas, koji sjede ispred, iza? Savjest vam je mirna.
Vožnja je gotova, silazite s tramvaja i na početku vaše ulice vidite vašeg vršnjaka kako se sav tmuran vuče ulicom. Nekad ste bili u dosta dobrim odnosima, ali bio je uvijek čudniji od drugih, tih, povučen. Kada ste upoznali novo društvo u školi, počeli ste ga izbjegavati. Niste ga baš voljeli, ne volite se družiti s čudacima da i vas takvim ne počne društvo smatrati. Čuli ste da se u zadnje vrijeme, otkad mu je majka umrla, počeo opijati, možda čak i drogirati. U prolazu vam on kimne glavom, gledajući vas očima željnim topline. Vi mu kimnete glavom, ali prođete pokraj njega, prislonili ste mobitel na uho, da izgleda kao da s nekim razgovarate. Uh, dobro je prošlo, uistinu nemate vremena i volje trošiti vrijeme na takve ... čudake? Propalitete? Svejedno. Savjest vam je mirna.
Prilazite kući u kojoj živite. Kroz otvoreni prozor vaših susjeda čujete galamu, čujete vašeg susjeda kako viče, njegovu ženu kako plače. On nju već godinama zlostavlja, to zna cijelo susjedstvo. Susjedova žena izjuri iz kuće, projuri pokraj vas, sva u suzama. U trenutku prolaza vam uputi pogled željan pomoći. Vaš uzvratni pogled je hladan i neodlučan. Okrećete glavu na drugi stranu, ljuti na sebe. Ta žena vas je čuvala dok ste bili dijete, vaš je najbliži obiteljski prijatelj. Ali vam je savjest umirena spoznajom da ako policija nije bila u stanju smiriti susjeda, onda to sigurno ne možete niti vi...
Ulazite u svoj stan, jedva čekajući da svojim roditeljima kažete vijest da ste položili ispit. Ali ...Tišina ispunjava stan, pronalazite vaše roditelje kako leže na podu i jedva daju znakove života. Monoksid! Znali ste da je bojler neispravan, niste ga trebali koristiti, ipak je ljeto. Ali ste mislili da ipak nije tako ozbiljan kvar... Da bi vaši roditelji imali šansu da prežive, morate ih brzo izvući iz stana, pazeći pritom da se sami ne otrujete... Izjurite na ulicu, izbezumljeni, ne možete misliti, niti formirati suvisle rečenice... U panici se, plačnim glasom, obraćate prolaznicima... Vaše oči, vapeći, nadajući se pomoći, gledaju kako se na drugu stranu okreću glave prolaznika. Svi oni imaju svoj razlog zbog kojeg vam ne pomažu.
I imaju mirnu savjest.
Jer ne zaslužujete da vam se pomogne.
